VK-PRO GAMERI

evo ovakva je situacija:ja,tuky kao veliki ljubitelj mmorpgova želim igrati world of warcraft na svom accountu koji nemam.pa ako ima neka dobra duša na ovom svijetu,ili neki ovisnik o wowu na odvikavanju nek mi na email adresu slipknotfaniak@net.hr pošalje svoje korisničko ime i lozinku za world of warcraft. moooollliiimmm vvvaaasss!!!!!!!!!!!

TBC ne donosi ništa novo i spektakularno u smislu revolucionarnih pomaka, no ako ste voljeli WOW, voljeti ćete i ekspanziju, no krenimo redom. Već kod odabira novih likova dočekat će vas dvije nove rase; Dranei na strani Alliance koji donosi Shaman klasu, te Bloodelf na strani Horde koji na tamnu stranu donosi Paladin klasu. Radi održavanja ravnoteže njihovi su gradovi dodani u stari svijet. Na dva nova otočića igrate se otprilike do 20. levela, nakon čega ćete morati proputovati cijeli stari svijet. U igri pak, na karti svijeta smo dobili novi kontinent kojemu pristupamo kroz portal u Blasted Lands, mapi starog svijeta. Nakon prolaska, prva bitka koju vidimo je skriptirana, ali ako se malo otme kontroli neugodni neprijatelji će Vas slistiti sa zemljom, što i ne bi bilo prvi put. Ako ste pasionirani igrač koji je aktivan od prvoga dana, a ne tek vikend gamer, situacija u kojoj ćete se naći nakon prolaska kroz portal mogla bi za vas biti razočaravajuća. Naime nova zelena/plava oprema koju dobivate u misijama uskoro će zamijeniti veliku većinu vaše teško stečene, ljubičaste opreme (Tier1/Tier2), pa do 70. levela na vama, vrlo vjerojatno neće ostati niti jedan komad starog svijeta.

Na novom kontinentu naći ćete samo jedan glavni grad i to Shattrath City. Taj grad je ujedno i glavna poveznica starog i novog svijeta. U centralom dijelu postoje portali koji vode do svakog glavnog grada svih rasa. Uostalom, stari kontinent posjećujete kada Vam treba class trainer ili aukcijska kuća. U ostalim prilikama ipak ne, jer Outland ima sve što bi Vam moglo zatrebati. Unutar SC-a susrećemo Battlegrounds frakcije koje nas teleportiraju na različite lokacije za PVP igru, te susrećemo i četiri različite PvE frakcije i to Lower city, Sha'tar, Aldor i Scryer. Tu bih istaknuo odabir koji ćemo tijekom igranja morati načiniti između Aldora i Scryera, a naš izbor ovisi o tzv. Tier4 opremi koji NPC-evi obje strane mogu ponuditi igračima za krajnje instance.

Nakon što se priklonite jednoj od strana, reputacija kod jednih će porasti, dok će se kod drugih naglo smanjiti (isto vrijedi i za misije) zbog njihovih povijesnih razlika (a sama je priča kompleksna kao i ona Santa Barbare), ali prilično sporedna za nas, krajnjeg igrača. Od ostalih frakcija s kojima ćete minimalno kroz igranje morati doći do revered reputacije zbog prvenstveno ključeva koji Vam omogućuju heroic težine instanci tu su: Cenarion Expedition i Honor Hold. Repuacija Vam ne omogućuje samo ostvarivanje prava na ključeve, već i na popuste kod kupovanja stvari kod pojedinih frakcija, kao što i otvara vrata za kupovanje naprednije opreme, recepata i sličnih stvari, od kojih su tu i glyphovi koji dodaju mogućnosti predmetima koje posjedujete.

Heroic težina instanci je korak dalje nakon levela 70 i posebno su prilagođene igračima tog levela. U njima padaju bolji itemi i daju reputaciju kod frakcija. Te instance ćete morati proći kao misije koje Vas vode ka end-game instancama kao što je Mount Hyal, koji je instanca u Tanarisu, Caverns of Time. Misije i nagrade za misije su više nego dobre i TBC je u tom smislu ''money machine''. To bi značilo slijedeće: ako ste ekspanziju počeli igrati sa lvl60 i 15 golda, igrate samo misije do lvl70, i uz usputne troškove, prilikom dostizanja lvl70 imati ćete cca 2000 golda. To će Vam se dopasti jer prvi flying mount (gryphon) košta cca 900 golda i može ga se kupiti u Shadowmoon Valley mapi. Tu treba reći kako klasa Druid već kod lvl68 ima priliku naučiti flight form, koji je njihov oblik letača. Novi svijet donosi i jednostavniji transport i ne muči nas tumaranjem po mapama da bi se obavili zadaci. Rijetke misije će Vas slati preko cijelog novog kontinenta, što prije i nije bio slučaj.

Još noviteta dolazi u vidu nove profesije kojom se možete baviti, a to je Jewelcrafting. Mene osobno je podsjetilo na Diablo 2 kada smo imali iteme sa socketima i flawless gemove u njima jer to tako otprilike izgleda i u TBC-u, uz dodatak da sama profesija omogućuje i izradu prstenja, ogrlica i drangulija. Postoji svega nekolicina epic itema koji se mogu izraditi ovom profesijom. Ljubičaste gemove ipak nećete sresti niti kod craftera niti u AH, već u heroic i end-game instancama kao nagrade od borbi. Ostale, zelene i plave kvalitete, pak susrećete kroz igru i služe Vam ostvarivanju prednosti i balansiranju opreme koju imate umetanjem u slotove na opremi.

PVP je također doživio neke izmjene, jer sada više nije potrebno ići u battlegroundse da bi igrali igru u ovom obliku. Na mapama su dodana mjesta koja trebamo osvojiti te time ostvarujemo dodatne pogodnosti prilikom odlaska u instance. Npr. na mapi Terrorkar forrest oko seta instanci Auchindoun imamo tornjeve koje možemo osvojiti samo ako uključimo PVP. Ako osvojimo sve tornjeve bossevi u instancama daju spirit shardove frakciji koja je osvojila tornjeve. Te iteme kasnije možemo zamijeniti za nagrade.

Uz ovo pozitivno, moram spomenuti i stvar koja se ponavlja, a na koju Blizzard "nema" nekog utjecaja. To su prodavači zlata koji spammaju u whisper kanal nudeći najbolje, najjeftinije i najsigurnije zlato, power leveling i slično. U svakom slučaju iritirajuće, ali toj ekipi nosi dobru lovu. Za 5000 virtualnog golda treba platiti cca 150€, što je pljačka stoljeća, ali ako postoje ograničeni ljudi koji će prebrojati živi novac za virtualni, samo naprijed.

Nakon svega spomenutoga oko TBC-a, vrijedi zaključiti da je igra zarazna. Tjerati će vas da svo svoje vrijeme ulažete u nju kako bi je i dalje igrali, i to sve do lvl-a 70. Nakon toga opet je sve kao i prije. Ono što Vas goni naprijed je ekipa s kojom igrate i prostor do isteka pretplate. Nakon što se sve to poklopi, kad se na neko vrijeme maknete od igre, nećete imati toliko jaku potrebu za povratkom. Ako ste jedan od onih koji jednostavno vole taj svijet, onda vam je svejedno što piše u recenziji, igrat ćete se do besvijesti kao što je to bio slučaj i ranije. Stoga samo naprijed, portal Outland je samo na dva klika mišem od Vas.

Evo javljam se nakon dugo vremena. ništa evo vam kratki post o serijalu igrica postal.
prvi postal izašao je 1998 godine i bio prozvan jednom od lošijih igara te godine.no ja ga imam odavno i prešo sam ga pun kurac puta i ne vidim zašto je tako loš. 2003 godine izašao je postal 2,jedna od mojih najdražih igrica. u igri je bilo moguće pišati po neprijateljima,kidati im glave lopatom pa ih našutavati okolo,preoblačiti se u razna odijela(uz određen patch) a stvorila je i dva kultna oružja u svijetu videoigara-lopatu i kravlju glavu.opet nije bila baš ishvaljena od kritike no igraći su mislili drukčije i odatle su počeli nastajati razni modovi,patchevi i neslužbeni expansion packovi. u mom najdražem (aw7) bilo je moguće kidati sve dijelove tijela protivnicima, a donio je još hrpu novih oružja poput boksera,kose,satare itd. uglavnom,nikad ishvaljen od kritike i obožavan od mnogo gamera (myself included) postal je uvijek bio-drukčiji- također je bio kriv i za nekoliko ubojstava koja su izvršena lopatom. eto ga to bi bio sav tekst o postalu .....:::::::.......

World of Warcraft izašao je 2003 godine tada je igralo WoW preko pola svijetai i košta 350 kuna, a sada 157 kuna. Bon košta 209 kuna od 2 mjeseca, a od 1 mjesec 109 kuna .......!!!!!........
WoWse počinje igrati da se kupi igica pa onda bon od 1 mjesec igranja ili 2 mjeseca onda to instaliramo na svoj computer.
TAa igrica se može prepržiti ali onda je ne možemo igrati. Nakon instalacije WoW-a mora se napraviti accaunt i pasword pa onda upisati taj bun koji ste kupili. Onda uđete u tu igricu i počne se učitavati igrica onda upišete accaunt i pasword i zatim vam ulazi u igraicu i možete započeti igricu igrati !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Kada ste upisali acc i pasw. onda odete gdje vam piše create hero, napravite svoga lika i kada mu date ime onda možete kreniti igrati pravi početak igrice. Taj vaš lik može biti ( HUMAN, DWARF, TAUREN, ORC, UNDEAD, GNOME, NIGHT ELF, TROLL )---zatim može se birati šta čete biti od ---(PALADIN, HUNTER, WARRIOR, ROGUE, MANGE, PRIEST, SHAMAN, WARLOCK, DRUID ) ;;;:...;;;;....;;;.;;:;:,.,:;:;.;: !!!!!!
Možete biti 60 level dok nemate nastavak. Nastavak dođe 300 kuna, a on je izašao 2007 godine i sa nastavkom možete bit 70 level ...............thumbup:

Evo vam jedan vdeo o gankanju 60 WArriora VS 2 WArriora

object width="425" height="350">

ASNAEB-briše sve zvjezdice od murije
AEZAKMI-nikada te ne vija murija
AIWPRTON-tenk
HESOYAM-pancirka, popravak i 25000$
BAGUIX-besmrtan si na ostale kada te ubijaju,(ali kada ti sam se ubijaš onda ti se troši healt.
RIPAZHA-da lete auti
ROCKETMAN-jackpack
YECGAA-jackpack samo malo brži


IMA JOS MNOGO ŠIFRA SAMO KOMENTIRAJTE NEKE KOMENTARE ZA NEKU ŠIFRU JA ĆU VAM REĆI ?????????

Prije nekoliko godina, '99. točnije, sada već izdavač na samrti zvan Acclaim izdao je fantastično atmosferičnu igru Shadowman. Igra je pogodila mnogo stvari kako treba, već spomenuta atmosfera, priča, dizajn likova i neprijatelja, te grafika, ali po već puno puta viđenom scenariju, podbacila je na nekoliko ključnih područja kao što su očajne kontrole i promašen gameplay koji je slijedio trend postavljen u to vrijeme od strane Core Designa i njihovog Tomb Raidera. To je bila presudna činjenica koja je povukla sve dobre stvari za sobom i uslijedila je salva loših kritika, što se naravno odrazilo na prodajne rezultate i igra je ubrzo pala u zaborav, možda i prebrzo. Razlog zašto ovu igru spominjem unutar recenzije The Sufferinga su mnoge dodirne točke koje ove dvije igre dijele jedna s drugom, s tim da je The Suffering uspješno izbjegao sve zamke na kojima je Shadowman pao pa možemo ga gledati kao igru kakvo je Acclaimovo čedo trebalo biti. The Suffering je najprije izašao za konzole gdje je pokupio odlične kritike, a s obzirom na dizajnersku filozofiju pri izradi ove igre koja je bila uspješna u svojem pokušaju prenošenja frentičnosti PC shootera na konzole, nije bilo razloga da se onda igra ne pojavi i na PC platformi. Dizajneri ove igre trebali bi biti poznati igračima koji se već neko vrijeme druže s igrama jer jedan od njihovih prvih uradaka je bio Drakan: Order of the Flame, odlična igra čiji je, nažalost, nastavak izašao samo na PS2 konzoli. Ako niste već do sad pogodili, ime studija je Surreal, baš kao što su i njihove igre.

Uvodna animacija počinje tako što gledate protagonista ove igre kako dolazi u zatvor nakon što je osuđen za ubojstvo svoje žene i djece. Tu saznajete kako je njegova jedina obrana bila da se ne sjeća ničega vezanoga uz taj nesretni događaj. Prije nego što počnete kolutati očima radi spomena još jednog zapleta gdje glavni lik pati od amnezije, pričekajte još malo jer ovdje ta činjenica igra nešto veću ulogu od čisto kozmetičke, no o tome nešto kasnije. Po dolasku i smještaju u četri zida svoje ćelije u kojoj ćete provesti poduži broj godina, dogodi se još veće sra*** od ovoga u kojem ste trenutno, makar na prvi pogled to nije moguće. Nakon snažnog potresa, nešto počinje redom ubijati stražare i kažnjenike, a pri tom ne mislim na vaše društvo s kvarta koje vas je došlo osloboditi nego riječ je o bizarnim spodobama koje inače susrećete jedino u noćnim morama. Ispočetka nije vam poznato je li to radi vas ili zbog mračne povijesti otoka na kojem se nalazi zatvor, koja je išarana raznim mučenjima i bizarnim pokusima na zatvorenicima, no slika će se kako napredujete kroz igru početi kristalizirati.

Po nekakvoj žanrovskoj orijentaciji, igra je akcijska horor pucačina što znači da je krenula u drugom smjeru od Silent Hilla i Resident Evila pošto su te igre survival horori gdje imate deset neprijatelja u misiji, a u revolveru tri metka i cijev u ruci, kad ponestane municije. Ovdje imate metaka napretek, no često i neprijatelji dolaze u valovima pa igra puno puta liči na hibrid Serious Sama i Silent Hilla, s većim naglaskom ipak na horor nego napucavanje. Perspektiva je treće i prvo lice između kojih možete birati po volji, ali, vjerojatno, većinu vremena ćete provesti gledajući na akciju iz trećeg lica. Kad nećete krčiti put kroz razne bizarne spodobe, naići ćete na pokoju zagonetku koju treba riješiti da bi prošli dalje ili na dijelovima mape vidjeti razne flashbackove na neke događaje koji su se odigrali u zatvoru u prošlostili ili u vašem životu. Za to vrijeme slika se zamuti i pokreti uspore pa izgleda kao da se nalazite u nekom snu. Tu i tamo naletite na nekog preživjelog zatvorenika ili čuvara, a tu dolazi na vidjelo cool gameplay element kojeg su dizajneri ubacili. Naime, kad naiđete na NPC-a, na vama ostaje hoćete li ga povesti sa sobom ili ga ubiti na mjestu, a za to vrijeme ćete u glavi čuti dva glasa, jedan nježni koji vam govori da ga poštedite i jedan grubi koji vam govori da - citiram: "waste the motherf****" i slične fraze. U najboljoj maniri starijih rpg-ova prije nego je žanr previše uplovio u mainstream vode, igra cijelo vrijeme "bilježi" što ste radili pa na kraju, ovisno o ponašanju, saznate što se zapravo dogodilo s vašom obitelji, jest li vi krivac u cijeloj priči ili netko drugi, što opravdava implementaciju ranije spomenute amnezije. Oružja koja možete naći su revolveri, sačmarica, popularani tommygun, nož, sjekira itd. Koliko vidite, nema nekih egzotičnih, a to je dizajnerska odluka za pozdraviti jer ne vjerujem da postoji zatvor u čijoj se oružarnici nalazi rocket launcher, minigun ili nešto slično, koliko god ameri bili ludi za oružjem. Već smo spomenuli, a i vidi se na screenshotevim da su monsteri odlično dizajnirani, a to nas ne čudi pošto su Surrealovi modelari imali vanjsku pomoć od tvrtke koja je radila na kreaturama u mnogim horor filmovima. Uzmimo recimo prvi monster na kojega naletimo za primjer - slayer koji ima umjesto udova noževe, a glava mu je na tijelo pričvršćena vijcima jer nema vrata. Slayer se kreće ubojitom brzinom, puza po stropu i zidovima i struže noževima po njima kako bi vas još više prestrašio itd. Očito je da su dizajneri ipak malo bolje promislili prije nego su krenuli na posao. Svaki od monstera kojeg sretnete u igri je manifestacija neke od nasilnih smrti koje su se dogodile unutar zatvorskog kruga ili na Carnate otoku. Slayer je predstavnik odrubljivanja glave, otuda i odvojena glava od tijela, nooseman predstavlja obješene čuvare kojima je oguljena koža… morbidno, a za ostale ćete morati saznati sami. Neprijatelji su tako dobro napravljeni da je jedini prigovor što ih ima tako malo, a ima ih stvarno doista malo! Nisam još završio igru, ali sam došao prilično daleko, a nisam niti vidio deset vrsta neprijatelja. Nažalost, ta suradnja s hollywoodskim majstorima za izradu monstera je očito popapala dobar dio budžeta pa je ispalo tako kako jest - malo. Svaki put kad koknete jednog takvog monstera, porasti će vam insanity meter, a kad vam se napuni, moći ćete se transformirati u ogromno čudovište koje svojim kandžama trga sve pred sobom dok u isto vrijeme može izdržati napade horda monstera. Idealno za kad se nađete u gužvi, što mu je i namjena, uostalom.

Kako je igra port s konzola jasno je koju sve prtljagu to nosi sa sobom. Teksturama fali detaljnost na koju smo navikli u PC only igrama, a modelima ne bi bilo loše dodati još pokoji poligon. No tako igra izgleda s "igram Far Cry po cijele dane" stajališta, dok igra u prosjeku ne izgleda toliko loše, pogotovo kad je uparimo s nekim drugim portovima s konzola. Ono što jest dobro napravljeno su efekti eksplozija, vatre, razni bljeskovi i naravno, motion blura za vrijeme sekvenci. Osvjetljenje u ovakvoj vrsti igre zauzima ključnu ulogu u ostvarivanju horor atmosfere, a Surrealnovi programeri su to itekako znali implementirati i iskoristiti. To ćete najprije vidjeti pri korištenju baterije ili flareova, a o nekim mjestima o igri da i ne govorimo, i nećemo jer bi spoilali ;)
Prednost nešto slabije grafike je brzina izvođenja što vam dozvoljava uključivanje antialiasinga pa bar nema više nazubljenih rubova.

Jedna, ako ne i jedina stvar koja u svim portovima s konzola zadrži kvalitetu, vjerojatno zato jer je i tamo uvijek dobro napravljena, je zvuk koji u igrama ovakvog tipa ima važniju ulogu nego u, ne znam, Simsima. Zvuk koji u jednoj ovakvoj igri mora dočarati sve što u datom trenutku ne vidite, a trebalo bi vas prestrašiti, zaslužuje pohvale jer nema mjesta u gdje nije na istom nivou, a taj nivo je visoko na ljestvici kvalitete. Dijelovi igre gdje slayeri vuku svoje oštre udove po zidu, gdje krv kaplje sa stropova, lupanje po rešetkama, itd., su one sitne stvari koje nećete možda zamijetite direktno, ali to su mali detalji na kakvima se gradi dobra atmosfera, pogotovo u nekoj horor igri. Voice acting nekad zna biti malo nategnut, ali sumnjam da će ikoga to previše smetati. Onih par bugova koji bi pak mogli zasmetati su malčice preočiti i pitanje je kako ih testeri nisu vidjeli. Recimo postoji bug koji i na ATI i nVidia grafičkim karticama skroz poremeti sliku nekakvim čudnim artefaktima koje je najbolje opisati kao neki psihodelični winampov AVS usred igre, a ono što je najsmješnije je da se dogodi kad pustite vodu u WC-u pa, unatoč svemu što su vas roditelji i škola učili, nemojte ni za Boga puštati vodu (ovo se naravno odnosi samo na igru:)). Još jedan iznimno rijetki, ali svejedno neugodan, bug je to što ponekad znate zapeti u nekom dijelu arhitekture s tim da se je koji put moguće izvući, a nekad vam ostaje jedino load opcija. Po završetku ove recenzije pojavio se prvi patch za igru koji adresira neke od tih problema pa ga svakako skinite prije igranja.

Obilje nasilja i standardni zatvorski rječnik čine ovu igru pogodnu odraslijoj igraćoj populaciji, a niti činjenica što glavni lik nakon svake bitke biva poprskan krvlju od glave do pete, također ne pomaže :)
The Suffering je igra kakvu često ne susrećemo i pritom ne mislim jedino zato što je to kvalitetan port s konzola, nego igra ima mračnu, dobro pogođenu atmosferu, kvalitetnu priču, besprijekoran dizajn, a k tome je horor pucačina, što nije podžanr s kojim se susrećemo na svakom koraku. Neke bi moglo zasmetati što na nekim mjestima igra se može činiti kao monotona pošto nema raznolikosti neprijatelja viđene u Painkilleru ili mnoštvo oružja kao u Rainbow Sixu 3, dok bi druge moglo zasmetati što se u nekim trenutcima čini kao da se igra ne može odlučiti bi li krenula u smjeru sto postotne pucačine ili bi krenula u smjeru horor survival igre, ali opet, ukusi se razlikuju pa to možda neće mnogi primijetiti. Kako god bilo, atmosfera igre uspijeva popuniti te veće rupe. Ako su vas godine mainstream mediokriteta kakvim bivamo posluživani često otupile, probajte zaigrati The Suffering jer možda bi ova igra mogla mogla djelovati terapeutski po vas, osim kao ste psihički labilna osoba. U tom slučaju se ne diraj i drž se tetrisa i dalje ;)

Rockstar Games su jedni od developera koje iznimno cijenimo, što zbog odličnih igara, što zbog hrabrosti da naprave igru koja je već u začetku prokleta u mnogim zemljama. Ekstremne scene nasilja i kriminalni život prikazan u GTA serijalu već su nekoliko puta ovaj razvojni tim doveli u vrlo neugodne situacije, poglavito s dežurnim moralistom gosn. Liebermanom koji je u nekim državama SAD-a uspio ishoditi zabranu prodavanja ovih naslova u lokalnim dućanima. Kada je najavljen Manhunt, vlada Novog Zelanda bez previše razmišljanja bannala je ovu igru s popisa naslova koji smiju biti objavljeni u njihovoj idiličnoj otočkoj zajednici, a njima se pridružilo još nekoliko zemalja. Bilo je više no jasno da će čak i taj potez uprijeti prstom u Manhunt, jer kakva je to igra koja već u samoj najavi dobiva izgon, i upravo zbog toga se u Rockstaru nisu previše živcirali budući da je i taj potez jedna vrsta reklame koja će privući mnoge da obrate pozornost na njihov uradak.

Manhunt je prvobitno izašao na Playstation 2, i stjecajem okolnosti postao popularan. Gotovo svi su pričali o toj igri kao ekstremno nasilnoj, provokativnoj ali i vrlo zabavnoj, no nama kojima je PS2 blje, to nije apsolutno ništa značilo. Sada kada se Manhunt pojavio i za PC, objektivno možemo prosuditi o čemu se ovdje ustvari radi i zašto uopće toliko podizanje prašine zbog igre koja bi u prvom redu trebala biti zabavna. Pa nakon podužeg testiranja možemo ukratko zaključiti da će senatoru Liebermanu vjerojatno biti produžen mandat, jer ipak netko treba voditi brigu da ovakav tip igara ne padne u ruke malodobnim i psihički nestabilnim osobama. Da se odmah ogradimo, ne mislimo kako virtualno nasilje potiče ono iz stvarnog života, no neke scene jednostavno nisu prigodne za svačije oči.

A takvih scena je mnogo, gotovo na svakom koraku, svakoj minuti, svaki dio Manhunta ispunjen je nekim vidom moralno nepodobnih materijala, bilo da se radi o postupcima glavnog lika, dekoracijama okoline ili dijalozima u kojima je svaka druga riječ fuck, no ne brinite, biti će još gore kako napredujete kroz igru, jer igra kao da je rađena da bi provocirala svakoga koji sjedne za nju. Ako smo Vice City okarakterizirali kao brutalan, Manhunt nema prave riječi za ono što nosi u sebi, ali opet napominjemo - ipak je to samo igra. I na nju treba gledati s te točke, a što se tiče igrivosti i tehničke izvedbe, radi se o prilično dobrom naslovu.

Priča Manhunta morbidna je od samog početka. Kriminalcu osuđenom na smrt ubrizgana je injekcija, no umjesto da se probudi u paklu, budi se u mnogo goroj noćnoj mori. Dana mu je još jedna šansa za život, no da bi je iskoristio mora se probiti kroz masu područja krcatih protivnicima koji su tu samo s jednom namjerom - zaustaviti ga u tome. Čitava priča predstavljena je od strane osobe koja stoji iza kamera i koja je organizator čitavog tog lova po kojem je ova igra i dobila naziv, a da ne prepričavamo čitavu radnju, spomenut ćemo kako igra nudi nekoliko preokreta. Uglavnom, vaš je cilj u svakoj sceni, kako su nivoi nazvani, pronaći izlaz i prijeći u drugo područje, no problem je što će vas svi ostali likovi u tome pokušati spriječiti. Naravno, napredovanjem ćete dobivati sve bolja oružja, no i protivnici će u svojim rukama držati podjednako jaka, tako da je stealth pristup nužan za uspješno preživljavanje.

Drugim riječima, više od dva protivnika koja vas zapaze doći će vam glave ukoliko se upustite u okršaj s njima, tako da je svakog posebno potrebno namamiti ili ga presresti na njegovoj ruti i ukloniti na najlakši mogući način - ubojstvom iz zasjede. Možda ovo nisu prave riječi budući da šuljanje iza nekoga i prebacivanje najlonske vrećice preko glave baš i nije zasjeda, no mnogo je efikasnije od pokazivanja pred njim i mlatarenja palicom ili izmjenjivanja hitaca dok jedan od vas dvoje ne padne. U kasnijim nivoima, moguće je pokupiti i neko od vatrenih oružja, no njihova je municija vrlo ograničena, tako da ih treba koristiti samo kada niti jedna druga opcija nije moguća ili ako vas napadne nekoliko protivnika a vi im ne možete pobjeći, dok će se pred kraj same igre arsenal popuniti s M16 i sličnim umotvorinama, no i protivnici će biti daleko teži i bolje pripremljeni.

Stealth pristup, koliko god bio trom, ima svoje čari i definitivno su najbolji izbor gameplaya za ovaj survival naslov. Da se radi o FPS-u, ne bi mnogo razmišljali i upuštali bi se u konflikte s brojčano nadmoćnijim protivnikom čim bi ga ugledali, no igra skrivača i nužnost promjene položaja u samo par sekundi koliko imate kako bi ostvarili ono što ste planirali, podižu adrenalin do krajnjih granica. Čak i u kasnijim stadijima igre i puškom na ramenu sigurno nećete haračiti kao u nekim tipičnim pucačinama. Samim time što igra nema opciju snimanja kad god vam se svidi, a razmaci između strogo specificiranih save pozicija znaju biti vrlo dugački sa par vrlo teških i zamornih scena, pazit ćete na svaki korak kako bi došli do spasonosnog izlaza, pa makar to značilo proučavanje kretanja protivnika od par minuta iz prikrajka. Možda u prvom pokušaju nećete uspjeti u svom naumu i činit će vam se kako treba okušati sreću i krenuti kada mislite da je pravo vrijeme (ne kažemo, neki puta upali), no kada prijeđete neki dio desetak puta i na drugom dijelu iste scene vas ubiju samo zato jer niste htjeli pričekati minutu-dvije da neprijatelj ostane sam i okrene se leđima, te čitavu scenu morate prelaziti od samog početka, naučit ćete biti strpljivi i čekati pravi trenutak. A oni koji to ne žele, vjerojatno će jako brzo odustati od daljnjeg igranja.

Proučavanje protivničkih ruta i navika je dakle od iznimnog značenja za preživljavanje, no na kasnijim dijelovima igre, znaju iznenada promijeniti smjer ili se čak osvrnuti, pa ako ste iza njih i spremate se za nečujnu egzekuciju, gadno vam se piše. Jedini način da ih se otresete je ponovo skrivanje, samo što će protivnici tada biti mnogo oprezniji i nepredviđeno se kretati neko vrijeme. Tu vam je od iznimne pomoći radar, koji prikazuje njihovo stanje i smjer gledanja. Ako su prikazani žutom bojom, nisu vas uočili i proći će na par centimetara od vas gledajući svoja posla kada ste u sjeni, narančasta označava da su nešto čuli i da su na oprezu i tu vam neki puta sjene neće pomoći (iako se zna desiti da dvojica zure u vas na korak udaljenosti i ne vide vas), dok je crvena boja najopasnija i najbolje je dati petama vjetra.

Egzekucije. Oke, igra je sneaker. Nema ništa loše da nekoga makneš s puta makar ga morao i zadaviti žicom, što je već viđeno u igrama i glede same zamisli nema prigovora i zamjerki od strane dušebrižnika. No način na koji je to izvedeno je sasvim druga pjesma. Kada dođete nekome iza leđa na određenu blizinu, na njegovoj glavi se pojavljuje kursor koji označava da ste u poziciji iz koje ga možete smaknuti. Što duže držite akcijsku tipku, kursor mijenja boju iz sive u zelenu, da bi krajnja bila crvena. Ako niste sigurni da će meta biti mirna bolje je da odmah otpustite tipku i izvršite ubojstvo popraćeno brutalnim krupnim planom, no ako znate da imate vremena… Heh, onda se pripremite na prosipanje mozga po obližnjem zidu, davljenje žicom uz rezanje glave, višestruko udaranje mačetom u predjelu vrata uz grozan "krc" zvuk, zabijanje pajsera u tjeme i takve gadosti. Koliko god se ti prizori ponavljali, svaki puta su snimani iz drugog kuta i udaljenosti, tako da neke dosade zbog iste radnje ne bi smjelo biti. Želite još šokova? Prosipanje mozga revolverom velikog kalibra članu obitelji (ne, niste vi taj koji je povukao obarač), trupla obješena naglavce, krv koja zašprica kameru pri udarcima, cipelarke, vrane koje kljucaju leševe… Još? Nacistička simbolika, uvredljivi komentari, privlačenje pažnje bacanjem glava smaknutih protivnika koje do tada vise za pojasom, i tako u nedogled.

Kako bi sve to funkcioniralo besprijekorno, brine se GTA engine koji je od posljednje uporabe dodatno dorađen, te je kao takav odradio svoj posao više no zadovoljavajuće. Sama činjenica kako se igra vrti više no pristojno na slabijim strojevima s GF 3 karticama dovoljno govori u prilog kako ne možete očekivati ne znam kakve efekte kojima nas je obasipao Far Cry, no da će vas vizualno zadovoljiti, u to ne morate sumnjati. Likovi imaju fluidne kretnje i prilično su detaljni, tako da možete (ako vam se da naravno) proučavati tetovaže na tijelima protivnika, dok manje zamjerke idu na neke nivoe gdje je očito kako su rađeni prilično nemaštovito i kao da je raspored tekstura nabacan bez imalo razmišljanja. No gledajući u cijelosti, na tehničke karakteristike u koje ulaze i minimalni hardverski zahtjevi nemamo apsolutno nikakve prigovore, što možemo reći i za zvučnu komponentu, u kojoj su dijalozi (i monolozi) obavljeni na zavidnoj razini. Za najbolju usporedbu ostalih zvučnih efekata svratite do mesnice i poslušate udarce sjekire o netom zaklanog vola. Zvukovi su vrlo, vrlo slični. Jel' odvratno? I treba biti, jer ovo je ipak Manhunt, igra koja je šokirala javnost na mnogo bolji način no što je to uspjelo preforsiranom Postalu 2.

Manhunt nije igra koja se može prijeći u jednom dahu, već je za nju potrebna doza strpljivosti i zdravog razmišljanja kako se radi o IGRI, ne o imitaciji stvarnosti, bijegu od iste ili nečemu na što će onanirati psihopati. Pomalo zastarjeli vizualni prikaz i početno oduševljenje koje nakon nekog vremena splasne, poglavito nakon što odgledate iste prizore iz 365 kutova, nisu baš u rangu vrhunskih naslova no ipak, onaj koga Manhunt uvuče u svoj svijet, odigrat će ga do kraja bez nekih većih prigovaranja. I još jedna sitnica za kraj. Postoje samo dva stupnja težine: normalni i hardcore. Hardcore je uistinu samo za fanatike jer uz ostala otežanja, tijekom igre ne postoji radar! Ovakva podjela, bez mogućnosti easy stupnja težine, kao da daje naslutiti da je ovo igra za odrasle. Ne po godinama, već po razmišljanju. Vrlo dobar. Vrlo!

Radnja igre bila bi slijedeća logična stavka jedne recenzije i zbog toga prepričat ćemo lagani uvod. Frank Castle (to vam je inače Punisher ako niste znali) biva ispitivan u policijskoj postaji od strane dva žbira i prepričava kako je u protekla tri tjedna posmicao omanju vojsku prosječnog vojnog diktatora. Kako ne bi ispali pregrubi prema fanovima ovog borca za pravdu, spomenut ćemo da nam se iako pregrub i sa pretjeranim korištenjem psovki (poznajemo mi i gore .)), Punisher ipak na kraju svidio kao osoba i zasigurno će ostati zapamćen kao jedna od ovećih faca preseljenih iz stripa, ali kako karizmatičnost nije dovoljna da bi igra uspjela, moramo početi iznositi sve činjenice od kojih je ovaj naslov satkan.Logična stvar koja slijedi je opis same igrivosti za koju ne možemo tvrditi da je loša, ali nije baš ni onakva kakvu smo očekivali od naslova takvog kalibra. The Punisher sa sobom donosi 16 prilično velikih misija za rješavanje kojih će vam trebati podosta vremena, ali nije stvar u težini, već u kilometrima koje valja propješačiti, a svaki će metar, da ne kažemo centimetar iza vašeg pohoda ostati poprskan krvlju nepoznatih junaka koji su pali za izgubljenu stvar, bilo u borbi, bilo kod slučajnog pritiskanja okidača (što nas je podsjetilo na legendarnu "pištolj je sam opalio" scenu iz Pulp Fictiona). Ako vam kažemo da je borba vrlo nalik Max Payneu nemojte početi skakati od sreće jer je to samo grubi opis iza kojeg postoji i previše finesa koje ga od spomenutog razlikuju. Naime, istina je da čovjek u crnom kožnjaku gledan s leđa uistinu nalikuje nesretnom Maxu koji još uvijek traži izgubljenu ljubav, te da su kontrole relativno iste što uključuje i razne premete prilikom izbjegavanja metaka, ali isto tako, sama kamera je vrlo neprilagođena prostorima kojima se naš glavni junak kreće, što se u MP-u desilo u rijetkim situacijama. Druga velika stavka po kojoj se ova dva naslova razlikuju je ograničena mogućnost nošenja oružja koje je nužno za uspješno rješavanje nivoa. Ono što posebice ljuti je mogućnost da Punisher u svaku ruku uzme po jedan M16 ili shotgun, ali ne može nositi pištolj, shotgun i neko treće oružje u isto vrijeme. Istina da čovjek sa uzijem u svakoj ruci izgleda prilično moćno, ali je isto tako činjenica da će oba spremnika isprazniti par sekundi nakon pritiskanja miša. dodatno nas je zbunjivalo što svaku ruku, tj. oružje kontroliramo pritiskom na adekvatnu tipku miša, pa se često znalo desiti da rabimo samo desno oružje, dok je stanje streljiva u lijevom ostalo isto od početka do kraja oružanog obračuna. Još jedna velika razlika između Maxa i Castlea je u načinu ophođenja prema protivnicima. Dok je Max ubijao uglavnom zato što mora i nastojao je održati razdaljinu od mete, Franku je cilj prići što bliže. Ne da bi im dao pusu, već ih prigrabio za vrat i poslužio se kao živim štitom. Ovakav feature je jedan od glavnih krivaca za prelagani gameplay koji se nakon nekog vremena počinje svoditi na ulijetanje među ekipu i hvatanje najbližeg u kravatu, rokanje preko njegovog ramena po ostalima, a kada pogine od metaka lako ga je odbaciti i uloviti novoga. Ma dobro to, ali u tom procesu izmjene vatre Punishera ipak zakači koji metak, pa bi bilo nerealno za očekivati da bez obnove zdravlja stigne do idućeg nivoa.I tada na scenu stupa nevjerojatna količina štete koju je tijelo glavnog junaka u stanju primiti. U samom početku igre gotovo da vam i neće trebati obnova zdravlja iako je u vas ispucano stotine metaka, ali vrlo ćete brzo naučiti da opisani postupak ljudskog štit možete proširiti ispitivanjem, koje je u slučaju uspjeha način obnavljanja narušenog zdravlja. O čemu se konkretno radi? Zavisno od područja gdje se nalazite, Punisher može koristiti četiri metode ispitivanja protivnika. Sam proces ispitivanja započinje hvatanjem za vrat kada vam se nudi quick kill ili mogućnost ljudskog štita i ako s nesretnikom želite razmijeniti par riječi, odaberite ispitivanje. Ovdje ne postoji metoda "good cop, bad cop" kao što smo vidjeli u TV serijama/filmovima, već samo zli žbir kojim upravlja više biće s one strane zaslona, i ako to više biće nije vješto u provođenju postupka ispitivanja, isto će završiti ili metkom u glavu, lomljenjem vrata ili smrću od batina. S druge pak strane, ako uspijete zadržati pokazivač u određenom dijelu skale korištenjem tipki za naprijed i nazad, optuženi će vam reći gdje se nalazi skriveno oružje ili vam ispričati neki detalj bitan za priču i pri tome obnoviti dio zdravlja. Ovakve metode vrijede za obične tipove, no kada sretnete one koji imaju Punisherov znak iznad glave (lubanju), tada se potrudite uhvatiti ih, jer su neki od glavnih. Dotični će nakon uspješne opisane "konverzacije" propjevati o svemu i svačemu, a mogu vas i prevesti određeni dio puta bez pucnjave budući da će reći svojoj ekipi da spusti oružje. Nije da i sami nismo mogli prokrčiti si put, ali ovakav način ipak daje mali dio osjećaja kako smo u nekoj priči, filmu, ili u ovom slučaju - stripu. Kao da i ovako nije dovoljno krvavo, autori su pustili mašti na volju da izraze svu brutalnost kod predmeta sa znakom Punishera. Obično su to ili neke sjeckalice, viseći kuhinjski noževi, preša za automobile, akvariji s električnim jeguljama, pa čak i plinske peći, da ne nabrajamo dalje jer ih uistinu ima previše. Na svima njima je moguće tzv. specijalno ispitivanje koje se sastoji od osobe koja će biti podvrgnuta postupku i predmeta koji se pri tome rabi. Dakle probajte zamisliti što možete raditi s negativcem i prešom za automobile i biti će vam jasno da neke stvari jednostavno ne bi mogle biti prikazane na filmu kao što su u igri. Opet je na snazi pomicanje naprijed nazad (uz manje preinake koje su naznačene prije samog postupka), ali je područje skale u kojem valja ostati namjerno uže, pa su i "nesreće" vrlo česte. A čujte, opiranje prilikom ispitivanja dobiva novi smisao nakon Punishera, a autorima pohvale na domišljatosti (ovo je pisano pod prisilom "one" dvojice samo da znate).Posebnu slast pobjede donose pobjede nad šefovima na krajevima nivoa koje se uglavnom može poraziti samo na neke smicalice koje valja otkriti, kao i na pokušaj uvođenja neke vrste role playinga pri čemu na osnovu zarađenih bodova (moramo li pisati kako se isti dobivaju) kupujemo dodatne mogućnosti kao što su veći spremnici, bolja preciznost i tome slično, no moramo naglasiti kako i nemaju prevelikog utjecaja na samu igru. Uz to, Punishera možete prebaciti u neku vrstu God moda pri čemu trenutno oružje zamjenjuju noževi, a naš Franky ih baca nevjerojatnom preciznošću. Nije neka fora, ali nije ni toliko loše da bi izostavili, kao i grafički prikaz koji je relativno siromašan crvenim flekama uzmemo li u obzir količinu prolivene krvi, ali je s druge strane sasvim zadovoljavajući i prilično razuman glede hardverskih zahtjeva što opet ne čudi zbog iznimnog siromaštva nekih tekstura. Čitajući ponovo čitav ovaj tekst ne možemo se oteti dojmu da smo Punishera nahvalili na sva usta i to bi bilo sasvim točno da ne postoji blokada koja govori kako je igra pretjerano isforsirana u svakom pogledu. Konkretno, klasičnih scena ispitivanja ima samo četiri nakon čega postaju zamorne. Specijalna ispitivanja mogu proći jer su svaki puta drugačija, iako je već sam pogled na okolinu dovoljan da uvidimo što se jadnicima sprema. Tumaranje Punisherovim svijetom i tisuće ispucanih metaka i nisu neka fora jer gotovo uvijek koristimo ljudski štit ili se krećemo među neprijateljima koristeći quick kill, odnosno brzinsku eliminaciju. Neki nivoi se znaju otegnuti u beskonačnost i ulovili smo se kako bezvoljno tražimo izlaz, i na kraju krajeva, čitava je igra predugačka da bi nas zadovoljne držala od početka do kraja. Drugim riječima, The Punisher će u ovakvoj formi zadovoljiti samo zadrte fanove, dok ljubiteljima akcijskih igara s pogledom iz trećeg lica ipak preporučamo da odigraju Max Paynea 2. Max je ipak legenda.

Prilično je nezahvalno i grubo proglasiti neku igru groznom, no to ću u slučaju Sillent Hilla 2 morati napraviti odmah u početku. SH2 je definitivno najgroznija stvar koja se desila PC gaming zajednici od same prapovijesti. Grčenje želuca pri igranju, i osjećaj tuposti koji ne nestaje ni nakon partije Battlefielda 1942, obilježja su koja će vas pratiti ukoliko zaigrate ovaj naslov. Mlađim igračima ga ne preporučam ni pod razno, a igranje uz prisustvo djece do 10 godina bi trebalo zabraniti Ustavom. Pa od kuda Konami-ju uopće ideja da ide prerađivati ovaj naslov sa konzola za PC? Jesu oni normalni? Nisu, definitivno nisu...Kad pročitate ovakav uvod, pretpostavljate da nastavak pljuvanja slijedi. Eh, malo morgen. Gore izrečene tvrdnje odnose se na nevjerojatnu horror atmosferu kojom je SH2 obavijen od samog početka igranja. Od kada ugledate lice svog avatara u ogledalu javnog WC-a, preplašenost svakim šumom i sjenom, uz reakcije navedene u uvodu, pratit će vas do samog kraja. Igra je toliko nabrijana da vam neće dozvoliti ni trenutka predaha ili opuštanja. Nekoliko puta sam se zatekao kako sjedim u fotelji sfrkan ko' perec buljeći u monitor i trzajući se na svaki šum. Apsolutno nevjerojatno. A i kad sve prođete, igrat ćete je ponovo budući da nudi nekoliko nivoa težine same igre i zagonetki koje putem rješavate, plus nekoliko mogućih završetaka što ipak nije za odbaciti. Ako vam i to nije dosta, ponuđen vam je i dodatni scenarij u kojem će vam biti objašnjeno kako se jedan od protagonista našao u paklu gradića Silent Hill. Autori u samoj igri napominju kako taj scenarij nije "preporučljivo" igrati dok ne odigrate cijelu igru s Jamesom, jer otkriva mnoge pojedinosti iz priče. Nije preporučljivo ni skakati od straha i osvrtati se preko ramena odlazeći na spavanje, pa opet to radimo nakon ove morbidnosti od igre. No poslušali smo autore (ipak smo mi "dobri momci" ;)) i krenuli na putovanje gledajući Jamesa u leđa.Dizajn neprijatelja je u najmanju ruku bolestan. Prvi zombiji (ako ih tako možemo nazvati) i nisu nešto posebno i zastrašujuće, no mutirane bolničarke i ostale kreacije izazivaju mučninu. Još kad zateknete nepristojne scene između takvih likova (ne bi vjerovali, ima i toga), zgadi vam se život. Zvučna kulisa i efekti su kao i vizualna komponenta odlični. Vriskovi, zapomaganja, urlanje čudovišta, škripa vrata, pa čak i tišina djeluju sablasno. Tijekom igranja, većim dijelom čujete samo vlastite korake, a kada vam radio kojeg pokupite počne krčati, znat ćete da je u blizini neki opaki stvor kojem na ovom svijetu nije mjesto i osvrtati se na sve strane ne bi li ga ugledali prije no što on ugleda vas. Ovaj dio je pogotovo naglašen u zatvorenim prostorima, jer iako na otvorenim prevladavaju gusta magla i mrak koji jako smanjuju vidno polje, uvijek imate mjesta za manevriranje i izbjegavanje protivničkog napada. Razlog leži i u kameri koja u užim dijelovima nije baš najsretnije riješena, pa će neki puta prikazivati akciju iz totalno idiotskog kuta prikazujući vaš lik koji nešto gleda, al' što je to točno nećete znat dok tu stvar ne pokupite, ili ako se radi o protivniku, ne ubijete. Fk0rz, postoji i centriranje pogleda koje (opet) savršeno radi na otvorenom, no kada uđete u neki sobičak, nema šanse da odmah obuhvatite cijelo područje.Dotični frik pati od depresije i zbunjenosti. Čovjek bi pomislio kako živi u Hrvatskoj, no uzrok njegovog duševnog stanja nije ekonomska i politička situacija, već pismo bračne družice (kako ovo bedasto zvuči :)). Njegova zakonita supruga Mary ga poziva da se nađu u mirnom mjestašcu Silent Hill na njenom omiljenom mjestu. Sve je to okej, no Mary je otišla k anđelima na belot prije tri godine!!! Da meni stigne tak neš, zaključio bih kako se radi o neslanoj šali, no James Sunderland nije ja, a i kakva bi to bila igra kojoj je cilj pročitati pismo da bi vidjeli odjavnu špicu :). I tako naš James sjedne u auto (američku kramu koja zguta 15 litara samo kod paljenja) i odjezdi na putovanje života koje ni u jednom segmentu neće biti nalik situacijama na koje je navikao.
Mada nisam imao pojma što da očekujem od igre, već mi je prva lokacija (spomenuti WC) odavala nekoliko hintova počevši sa nevjerojatnom detaljnošću kojom je ukrašen svaki vaš korak. Ovo se pogotovo odnosi na interijere koji vrve sitnicama poput nemarno ostavljenih metli, plahtama prekrivenog namještaja na kojima se vidi svaki nabor, poderanih tapeta, prljavštine na svakom koraku, dotrajalih vrata, WC školjke pune dreka/bljuvotine s sitnim flekicama od istog tog dreka/bljuvotine oko ruba (pardonček na izrazima al' je doslovce tako) i naravno, nezaobilaznih krvavih fleka koje viđamo na svakom koraku. Premda se ne čini preimpresivno kad ovako nabrajam, pogledajte screenshote i shvatit ćete o čemu pričam. No to bi sve bilo veliko ništa, da nema odvratnih igara svjetlosti i sjena koje nas prate tijekom cijele igre. Čak i prema nekim zvučnijim naslovima kojima je grafika glavni adut u prisvajanju kupaca, Silent Hill izgleda nadmoćno i blještavo, ako se to za njegovu mračnost može tako reći. U nekim situacijama je trenutna događanja na ekranu lako zamijeniti sa filmskim ostvarenjem jer niti jedan segment nije prepušten slučaju ili aljkavo napravljen. Perfekcionizam se posebno odnosi na cut scene i niti jedna nije dosadna. Rijetko koja igra na mom kompu zasluži puni tretman koji uključuje gledanje međusekvenci, a SH2 je u tome u potpunosti uspio. Čak štoviše, jedva sam čekao iduću da se opustim i odmorim od neprekidnog trzanja :).Gamplay se osim vrlo živopisnog batinanja protivnika štangama, letvama, upucavanja raznim kalibrima, cipelarenja da bi konačno podlegli ozljedama (zvuči blago prema ostalim metodama, al' je jako zabavno i korisno :)), sastoji i od rješavanja zagonetki. Neke od njih ćete baš morati riješiti kako bi napredovali kroz igru, no neke su čisto da bi se opskrbili dodatnom municijom/healthom/oružjem i nisu presudne za daljnji tijek radnje. Jedne će od vas tražiti da za otvaranje vrata pronađete određeni ključ koji se nalazi iza nekih drugih što će biti lako rješivo, no postoje i one od kojih ćete dobiti ospice dok ne shvatite što vam je činiti. No kad ih sve zbrojimo, u globalu nisu toliko zaguljene da bi odustali od daljnjeg igranja, a i po netu se može pronaći gomila prohoda. Naravno, nemojte odmah kad ovo pročitate na Google i po rješenje jer ćete požaliti. Kad zapnete, malo prošvrljajte i rješenje će se samo otkriti. Vjerojatno se radi o nekim vratima koja niste otvorili ili ste previdjeli neki hint koji vam govori kamo dalje. Na svu sreću, gdje god se našli vrlo brzo ćete pronaći kartu na kojoj će se iscrtavati pojedinosti. Ako vrata ne možete otvoriti trenutno (bez ključa ili neke poluge), biti će označena ravnom crtom, dok će valovitom biti označena ona koja ne služe ničemu tako da kad zapnete uvijek znate što niste prošli. Pomoć u sakupljanju predmeta i uočavanju čudovišta (ako ste u nezgodnoj situaciji glede kuta kamere) dolazi i od glavnog lika, jer će okretati glavu u smjeru gdje se nešto nalazi. To zna biti i zbunjujuće, budući da će na taj način reagirati i na "normalne" likove koje srećete u svojoj pustolovini, pa kad vas koji od njih prati, vaš blentonja stalno iskrivljuje vrat :).Sve to zvuči savršeno, no kako je ovo jedan od naslova koji je prerađen s konzola, takve konverzije obično sa sobom povuku i idiotski način snimanja pozicija na samo određenim mjestima za koja autori pretpostavljaju da su strateška pa sam pomislio da će i sa SH2 to biti slučaj. Iako u igri postoje takva mjesta označena dobro uočljivim crvenim kvadratom, pretpostavljam da su ona ostavljena tek toliko da vas upozore da to već dugo niste napravili, jer na svu sreću, Silent Hill 2 je prerađen da iskoristi sve mogućnosti PC-a, a među njih spada i golem hard disk sa puno, puno mjesta :). Konami se čak potrudio ugraditi i Quick Save koji doslovce tako i radi. Lupite F5 i nećete ni primijetiti da je akcija na ekranu zastala, no nije ni čudno budući da svaka snimljena pozicija iznosi 8KB plus 16KB za slikice koje će vam prikazati scenu na kojoj ste stali. Luda optimizacija, mada stvarno ne znam kako im je uspjelo, a nije me baš previše ni briga :). Njihovo je bilo da ugrade mogućnost prekida igre kad god se to igraču sprdne, a to su i napravili. Svaka čast.Sve u svemu, jako morbidno, mračno i depresivno, a u isto vrijeme i zabavno. Atmosfera kojom odiše Silent Hill 2 je dosad neviđena, no opet stojim iza riječi s početka teksta. Ljudi dragi, ako su vam filmski horrori strašni ili imate slabo srce, odustanite od igranja već sada. Nemojte ni pokušavati. Kupiti klincima za rođendan ili neku drugu prigodu i dati da igraju? Nadam se da ste pomno čitali tekst i shvatili da je Silent Hill 2 GROZAN HORROR, no ipak, ne toliko dobar da bi bio vrijedan bilo čijih noćnih mora. Bili ste upozoreni.



ovaj video traje jako dugo pa ga ne gledajte ak nemate vremena.

o ovoj igri svi sve znaju pa se nema ništa puno napisati. jednostavno,jedna od najboljih igara svih vremena.
uživajte u ovim snimkama...

evo prvi post našeg novog bloga :posjetite naše samostalne blogove na: wow70.blog.hr(aned) i slipknot123.blog.hr(tuky)